THOUSANDS OF FREE BLOGGER TEMPLATES

петак, 27. фебруар 2009.

Crvenkapica

Nije što je moja seka ali zar nije najlepša?!!!! Nemoj da je neko dirao bez mog znanja!!!!!!


Danas mi je teta poslala neke sličice. Primetio sam da je seka porasla i jedva čekam da je se "dočepam". Joj, kako ćemo se ona i ja igrati.....


Pink devojka.

Sekina igraonica.



Osmeh jedne princeze.

Teta i seka.






уторак, 24. фебруар 2009.

Klopa

Kada bi me neko pitao koji mi je deo dana omiljeni, bez razmišljanja bih rekao:
onaj kada dođe vreme za klopu!
Ja Vam mogu jesti non-stop. Kako vidim da je neko seo za sto eto i mene. Nema veza što sam baš pre neki minut ustao sa istog. A muško sam, ne valja da gledam..../kako kaže moja baka/.
Tata me ponekad zeza da mi je stomak veliki i da sam buca. A ja baš zgodan momak.
Od hrane jedem sve....Ne nalazim manu...Supice, kašice, povrće, bakina sarma, voće.....Sokići, smoki, plazma.
Sa godinu i mesec dana imao sam 11 kg. Na moju visinu 80,5 milsim da to i nije tako strašno.
Evo kako izgleda "gladno" dete..



Naravno, posle hrane dobro dođe neko pićence...

Nakon dobrog ručka treba malo odspavati. Da sve to lepo slegne.

Lazin DIVAN DAN...

SREĆAN ROĐENDAN mom drugu Lazi iz Jagodine!!!!!!!!!!!!!!!
Znam da je bio u nedelju 22.02.2009 godine, malo sam zakasnio.

Vožnja na snegu

Juče sam išao sa bakom i dekom u šetnju. Ali, to nije bila obična šetnja....Deka je po mene došao sankama. Kako je pre neki dan bila probna vožnja , gde smo se baka i ja vozili a deka vukao sanke, utvrdili su da ja hoću da se vozim pa je deka ponovo sanke parkirao ispred zgrade i pokupio baku i mene. Ovog puta sedeo sam sam, deka je napravio naslon .


Uživao sam. Baka me obukla, bio sam skoro nepokretan od tolike odeće.

Jedino sam mogao malo pomerati ruke, to su bili neki pokušaji mahanja. Čak sam i na njima imao rukavice sa obilkom zeke koje mi je strina Slavica kupila. Malo bolje zagledajte slike i videće te ih.
Prvo smo svratili do maminog posla...

A onda smo otišli u nepoznatom pravcu...

субота, 21. фебруар 2009.

Majstor BOB.

U današnjem svetu najsigurnije je imati neki zanat u rukama. Kako ti čika Mitra kaže "biti majstoričav". Moji roditelji rešili od malih nogu da me usmere u tom pravcu. I tako ja dobih novu igračku. Mini radionica. Moram reći da je to ustvari poklon od teta Sonje i čika Ivče jer sam od njih za rođendan dobio poklon čestitku a moji odlučili da je utroše na moju budućnost.
Pošto smo se tata i ja ponovili nekim stvarima bilo je normalno mamu odvesti barem na kafu.
Prvo sam malo kulirao u fotelji, ali samo na kratko...

Tata mi je pusto muziku na njegovom telefonu koja je bez obzira na jačinu prijala mome uhu.

Popodne smo ujak i ja sklopili radionicu. On je radio a ja nadgledao da mu se slučajno ne omakne neka greška.


Mada, ujka stari lisac, imao papirče.

Greške nije bilo.
Koliko nisam imao vremena kada da ga ispratim govori Vam sledeća fotka.

Morao sam srediti neke šrafove.

Na maminu žalost, i ovom igračkom sam se poigrao dvadesetak minuta i okrenuo joj leđa. Čuo sam njen komentar "Ovom detetu više ne kupujem igračke do 18-te godine".

Eto tate, eto nove igračke

Primetio sam da tate nije bilo nekoliko dana. Nije čudno što ga nema danju ali nema ga ni noću. Probudim se negde u ranim jutarnjim časovima a kraj mene samo mama, tate nema. Ispitam krevet, nema ga. Sednem, pogledam ka računaru, a tate opet nema. Nema ga ni u drugoj sobi kraj televizora. Mama mi kaže: "Psttttt, spavaj Pavlice nema tate, samo smo ti i ja u stanu. Tata je na putu i vratiće se sutra." I nema veze što ja neznam šta je to "sutra" ali kad mama tako kaže onda je to tako. Naslonim se na nju i utonem u san.
A onda je došlo to "sutra" i eto moga tate. Baš sam mu se obradovao. A doneo mi i novu igračku. Zanimljivo, ali ne samo meni već i mami i tati.

Ovako sam se igrao ja:


Ovako tata:

A evo i mame: