THOUSANDS OF FREE BLOGGER TEMPLATES

четвртак, 29. април 2010.

Anina žurka

Drugari, ova lepa devojčica zove se Ana.
Možda se neko i seti nje već sam je pominjao sa Stašine žurke. Svejedno ,ona je danas pravila rođendansku žurku u jednom dečijem klubiću. Kako sam i ja jedan od njenih drugara iz vrtića, dobio sam pozivnicu.
Žurka je bila super. Puno dece. Veselo i bučno.
Malo sam se ljuljao..

Malo me je Neda ljuljala...
Devojčice vole dečake na motorima...
Tobogan..

Neke druge zanimacije..
Za svakog po nešto.
Bila je i klopa...
A onda naravno i torta.
Oduševljenje...Moji omiljeni junaci iz crtanog filma. Dali zbog torte ili same slavljenice ali eto mene tik uz nju....


Dok drugarice poziraju ja klopam li klopam..


Tek po neki pogled da vidim kako ostali napreduju...
A onda ubrzanje....
Zna se ko je muško.
Drugarica Gala više voli ćevape...
I sve to na kraju zaliti jednim dobrim sokićem...
Poigrali se, najeli se, popili, izludovali....Vreme je da se krene kući.

уторак, 27. април 2010.

Vesela družina

U početku je sve izgledalo kao jedna obična, fina, lagana šetnja.

A onda smo sreli drugare.
Malo razgovora.
Na pokušaj mame da napravi grupnu fotku nastao je opšti haos.
Prvo su teta Zoka i teta Sonja pokušale da nas uvedu u red.


Seka je slušala ali je Nikola bio taj koji je zabušavao. Trudila se teta Sonja.....

Ali ne vredi....On odlazi....
Nije vredelo ni naše dozivanje:"Ni...dođ...."
Ona ga vraća...
Ipak na kraju eto nas....

Za kraj smo našim roditeljima priredili jedno juhu mahanje uz povike koje je čulo pola naselja. Povici nisu snimljeni ali je mama uspela da napravi ovu fotografiju vesele družine.

четвртак, 22. април 2010.

Jedno popodne u kafiću

Jednog popodneva dok je seka bila tu rešili da nas odvedu malo u igraonicu da ispraznimo višak energije. Ali, jednostavno to nije bio naš dan. I pored pokušaja u njih nekoliko (mislim na igraonice) sve su bile već zauzete proslavama rođendana. I tako, završismo u kafiću. Drugog dana smo bili u igraonicu ali to je sad neka druga priča.
Zauzeli smo jedan sto i odmah prešli na sokić.
Poseta kafiću nije to ako sa nama nisu i drugari pa tako eto i njih....

Muški deo, Nikola i čika Ivan, ne mogu se videti jer u njihovoj porodici žene dominiraju.
Bilo je svega toga popodneva....
Ja sam se bio malo smorio od vrtića.

Nikola mi je počeo sa nekom pričom...
I podigao raspoloženje.

Seka i teta su šetale. Treba biti viđen.
Neko je malo i đuskao uz muziku.

Primetio sam da Staše nema na slikama...Ovog puta mi je izmakla.
Samo da Vam nešto šapnem..Priđite bliže da niko ne čuje.
"Mislim da se Nikoli sviđa moja seka Tamara jer je ujeo za obraz čim je video. Valjda je to ljubav...Mi muški to tako. Mada se seki to baš i nije dopalo. Pustila jadnica neku suzu."

Prvi crtež u vrtiću

Vidite li ove male ručice?

To su ručice mojih drugara, drugarica i mene lično. Igrali smo se malo bojama u vrtiću. Moj crtež je sa desne strane na žutoj podlozi. Mami sam rekao da smo crtali leptira i pokazao kako sam to uradio. Čak sam i umazao rukav džemperića ali to nije važno bilo mi je lepo. Upamtio sam i koji je crtež moga druga Mateje pa i njega svima pokazujem.
Mama me svakog dana pita šta sam ručao u vrtiću. Nekad joj kažem istinu, a nekad kada me ne razume jednostavno izmislim nešto. Zato sam se obradovao videvši da su vaspitačice okačile jelovnik , pokazao mami i eto....Sada nema više zabune.



I nemam pojma zašto su mi ovi redovi podvučeni...

понедељак, 12. април 2010.

Moji prvi dani u vrtiću

Već nekoliko dana odlazim u vrtić i moram priznati da se još nisam navikao. Kad ću, to me ne pitajte. Svako jutro liči jedno na drugo.
Mama započinje dan rečenicom: "Dobro jutro, vreme je za obdanište. Hajde, drugari nas čekaju". A meni se nešto ne ideeeeeeee..

U kolima kuliram..Gledam kroz prozor i pravim se da ne čujem tatu i mamu: "Tamo ima puno drugara, igračaka . Tu su i one dobre tete koje će da te čuvaju. Mama i tata idu malo na posao pa će da se vrate po tebe. Važi?" Aha.....Važi.
Naučio sam gde je moj ormarić. Hoću malo i da pomognem.




A kada su patike na nogama krećem ka mami i počinjem da negodujem.

I svako jutro ista slika, mama i tata me predaju vaspitačici, ja plačem, vrata se zatvaraju i mame i tate više nema.
Kako mi je to samo ja znam. Prijatelji mojih roditelja koji kasnije dovode decu snime me šta radim pa im prenesu. Nekad plačem, nekad sam uz vaspitačicu. A šta da im pričam kada su me ostavili. Ja im to nisam tražio. Meni je bilo dobro i kod bake i deke. U početku su me ostavljali samo do spavanja a sada prođe i doručak, i ručak, i spavanje, i užina pa tek onda dođu. Nemoram im ni reći da sam plakao, oči me izdaju. Muke moje i temperaturu povišenu sam dobio.
Ne ide mi se ali mama samo odmahne glavom i kaže: " I meni se plače i ne ide na posao ,pa moram". Pa, kad se mora......